Hello Durmitor [dio drugi]!

… poslije kratke šetnje po Žabljaku i svracanja u kafanu u kojoj se ne slažu ime i uređenje sa mentalnim sklopom ljudi koji je tu zategao, Long Rider odlazi na spavanje. 

Svanulo je, a po krovovima se primjecuje mraz. U malom planinskom gradu sve ide mirno i polako, nekim svojim specifičnim tokom. Vazduh je čist. Stvarno čist. Soki pakuje ono malo stvari što je raspakovao, i lagano kreće ka izlazu. Honda se takođe budi pod prvim zraka suna koje su je dotakle. Njoj je vjerovanto bilo hladno spavati na 1°C u jednom momentu, ali bila je pokrivena. Lagano pakovanje prekida kominista koji izlazi iz kuce i poziva na jednu domaću i da kaze svoje upute i preporuke. Starina priča gdje je radio, kako je završio na Žabljaku i sada je tu sam, gospođa preminula prije 2.5 godine. Na zidu slika druga Tite i pokojne supruge. Ozbiljno.

Na redu je Crno Jezero pa dalje prema Plužinama. Soki kreće lagano dok Honda svojim brujanjem podize temeraturu i daje dodatni podsticaj da se nastavi. Pravi jedan krug kroz Žabljak, treba upoznati malo bolje ulice, vidjeti po danu. Ha, ukazuje se benzinska pumpa -ujedno i dobra ideja, pošto ko zna kojim putem će jezditit Honda i Rajder. Na, pumpu bajker. Daje kratke ali odlične upute. Prevoj Sedlo, sve će ti se reći Soki.

Ovaj kreće odlazi na Crno Jezero. Ulaz u Nacionalni Park se plaća 3 eura pa dalje pješke do jezera. Odlično je. Veliko a pogled zadržava dah.

Šetnja kroz nacionalni park prija. Vjeverice sa zalihama za zimu pretrčavaju pješačku stazu i nose u svoje skrovište. Nisu naročito druželjubive, bjeze i sakrivaju se na granama visokog drveća.

Nakon povratka do motora, akter ove priče nastavalja da vozi rutom koju mu je kolega sa pumpe preporučio.

Pravac na prevoj sedlo. Ubrzo put skreće sa glavne magistralne ceste, put postaje uži ali prolazi kroz već prelijepe prijedjele. Odjenom počinju da se sjenjuju okromne udoline i brdašca. U dalji se vide divlji konji koji idu prema nekom od 20 i nešto jezera na Durmitoru.

Vijugav i uzak put pruza mnogo prelijepih pogleda, mnogo energije i punjenja baterija. Sve ovo je stvarno prelijepo. Ovo treba staviti u moto čitanke. Uz put sreću se neki Rusi, isto bajkeri, ali su trenutno tu u obilasku sa autom. Njih troje. Čak je i njima na neku foru hladno. Vjetar je pravo jak ali čisti misli. Sve to zajedno doprinosti odličnoj vožnji. Cesta i sam put je dobar, uzak, ima kamenja sa strana (ne šljunka) već kamenčica pod kojima guma klizne. Oprez se preporučuje i prilagođena brzina.

 

U jenodom momentu ukazuje se odmaralište, a samim tim i pauza. Sumiraju se utisci i vrte se slike po glavi -a onda nova ideja. Kolega iz kluba Igor, je autom prošao sličnu turu i izašao na Šćepan Polje. Soki odlučuje da kontaktira Igora i da proba da prođe tim pute. Poslije par razmjenjenih poruka i razgovora sa konobaricom i lokalnim življem utvrđuje novi prava. Plužine ispadaju iz plana, iako je nadomak njih, na nekih 20ak kilometara. Odlučuje se sa takođe put preko sela koje će nada se izvesti pravo na Šćepan Polje. Vožnja je sada više kroz šumske predijele, kvalitet ceste isti. Naravno svijet ne bi bio tako mali da se uz put ne sretnu već poznate face i ljudi. Kratak predah, doručak i razgovor sa njima pa se nastavlja.

 

Igor je bio u pravu, izlazi se na granični prelaz Šćepan Polje, negdje izmedju dva granična objekta, javlja se policajcu pa nastavlja prema Foči. Put Sćepan Polje – Foča je i dalje u katastrofalnom stanju, ali sa motorom se može izabrati ljepša podloga nego autom. Konačno Soki je u Foči i svoj put nastavlja ka kući -Istočno Sarajevo.

 

Oko Trnova se čuje sa kolegama Pavlom i Mimom pa se odlučuju naći i otići na neku klopu. Naravno motorima, zašto dobar vikend ne napraviti jos boljim. Nakon klope nalaimo se sa Dankom, Šumskim Duhom -pun utisaka prenosi rutu i predlaže se zajednička vožnja i ponovo slična tura na proljeće.